Seta
Sada ću baciti ovaj papir!
Ti ćeš biti ti, a ja – ja.
Seta je gledala tamu. Seta, tužna i uplakana.
Tama se nasmeje, i rastuži.
Mene.
Seta je gledala dalje, dalje od sebe i tebe.
Ona je videla šta ja nisam tad.
Seta – uvek sama, uvek pogrešna. Ljubav pesnika, nikad prava.
Bila je ona i tada živa. Ona, sama, napola savijena, okrenuta.
Preko ramena.
Ona što gleda gde kolena ne idu. Ona što čeka, a odlazi.
Ona što želi, a stoji.
Bila je živa ona i tad. Videli smo je!
Videli smo je samu podignutih obrva.
Videli smo je samu napola savijenu – setnih očiju setu.
Što drži dah. Što drži pogled.
Što drži predugo, a pušta prebrzo.
Zavila se dopola.
Savila se.
Sama, u seti svojoj, preko ramena.

